ArticleID PicAddress Subject Date
{ArticleID}
{Header}
{Subject}

{Comment}

 {StringDate}
 
 
 
 
 
 
 
ViewArticlePage
 
 
 
  • Ehli-bejt u teologiji, pravu i kur’‘anskoj egzegezi: tri primjera tri primjera  
  • Sendtofriend
  •  
  •  
  • Ehli-bejt u teologiji, pravu ikur’‘anskoj egzegezi:
    tri primjera

     U ovom radu autor analizira tri primjera (teološki, juristički i egzegetski) u kojima je istražena i predstavljena uloga Ehli-bejta. Centralno mjesto u radu zauzima impresivno djelo Shaykh Muhammada b. Hasana al-Tusija (u. 460./1097.), uz reference i na druge autore djela o kalamu, fiqhu i tafsiru. No, Tusi predstavlja najbolju polazišnu tačku za sagledavanje pozicije Ehli-bejta, naročito s obzirom na Tusijevu upućenost u ove tri različite (ali komplementarne) znanosti te njegovu važnost u historiji islamskog mišljenja.

    Tusi otvara novu eru u islamskoj misli, u smislu da se sva pažnja ne usredotočuje na puko pobrojavanje hadisa prenesenih od Poslanika i imama, već na detaljnu analizu ovih vrela, čime se uspostavlja novi intelektualni sistem. Tri primjera analizirana u ovom radu su:

    iz tafsira – analiza locus elassicus kur’‘anskog ajeta 33:33 (Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno očisti.);

    iz fiqha – pitanje humsa i njegove distribucije među Benu Hašimom, što uključuje Ehli-bejt;

    iz kalama – argumenti o ekskluzivnoj čistoti od grijeha (isma) i posebnoj Božijoj naklonosti (lutf) spram Poslanika i njegovog

    potomstva, odnosno njih četrnaest.

     

    The Ehli-bejt in Shi’‘ite theology, law and Quranic exegesis: three examples

    Robert Gleave

    University of Bristol

    In this paper, I analyse three examples (from theological, legal and exegetical works respectively) in which the role of the Ehli-bejt is examined and presented. Central to my presentation is the work of the impressive Shi’‘i polymath, Shaykh al-Ta’‘ifa, Muhammad b. Hasan al-Tusi (d.460/1097), though reference will be made to other writers. Tusi’‘s works of kalam, fiqh and tafsir provide an excellent starting point for an account of the position of the ahl al-bayt, partly because he was adept in these different (but complementary) sciences, and partly because of his role in the history of Shi’‘i thought. Tusi opened a new era in Shi’‘ite thought where the emphasis lay not merely in recounting the hadiths transmitted from the Imams and the Prophet, but also in the detailed analysis of these sources, alongside the Qur’‘an in the production of a Shi’‘i intellectual system which was sufficiently robust to withstand the attacks of the detractors of the Shi’‘a.

     

    The three issues I intend to analyse are:

     

    from tafsir the analysis of the locus classicus Q33. 33 ("God desires only to remove filthiness from you, ahl al-bayt, and with cleansing to cleanse you")

    from fiqh, the issue of the khums and its distribution to the Banu Hashim, which include the Ahl al-bayt.

    From kalam, the arguments around the exclusive location of sinlessness (‘‘isma) and grace (lutf) within the descendents of the Prophet Muhammad, in particular the 14 sinless ones.

    From these examples, and in particular Tusi’‘s argumentation concerning them, a dynamic as to how the Ehli-bejt were revered and subjected to particular regulations emerges. It is this dynamic which I intend to describe in the conclusion of the paper.

     

     

    Robert Gleave

     

    Ehli-bejt u teološko-pravnoj i kur’‘anskoj praksi

     

     

    Prije nego počnem, želio bih se zahvaliti raznim oraganizacijama koje su me pozvale da dođem u Sarajevo i po prvi put, a nadam se da neće biti i posljednji, učestvujem u ovakvom seminaru danas. Imam samo 20 minuta pa ću nastojati da izložim svoje predavanje što konciznije. Govoriću o istim izvorima koje smo čuli i u prethodnom predavanju, ali iz šiitske perspektive, posebno iz perspektive Muhammeda Ibn Hasana Tusija, kao veoma korisnu početnu tačku za izučavanje Ehli-bejta, jer je on bio jedan od rijetkih šiijskih pisaca koji je pisao u širokoj lepezi islamskih znanosti (tefsir, fikh, kelami itd.), tako da možemo porediti načine na koje on govori o Ehli-bejtu u svojim raznovrsnim djelima.

    Predanost i ljubav duodecimalnog šiizma prema Ehli-bejtu može se čak i posmatrati kao jedna vrsta paradoksa, ili bar kontraindikacija, jer naizgled nema racionalnog pokrića niti teorijskog dokaza da se jednoj porodici da takva važnost i uticaj. Islam je spušten da smanji razlike između ljudi koji pripadaju raznim plemenima i različitim pogledima na svijet, a ipak, iznenada, tu se javlja čitava teološka nauka sazdana na uticaju i važnosti jedne porodice i to je jedan o razloga zbog kojeg su se sunnitski učenjaci podsmijavali šiitskim. Ali, i sunniti također imaju svojih nesuvislosti, npr. Zašto bi halifa morao doći iz plemena Kurejšija, zašto baš Kurejšije, neizostavno, moraju dati najpogodniju osobu da bude halifa? No, ovaj problem suvislosti bio je na srcu imamija, jer poput mu’‘tazilita, i oni su smatrali da razum može donijeti znanje u pitanjima teologije. Mu’‘taziliti su, naravno, bili poznati zbog svoga stanovišta da postoje moralne vrijednosti u svijetu i da se one mogu otkriti putem razuma npr. razum nam kaže da je lagati loše, a ubijati je grijeh. Prema tome, tu nam se jedno pitanje neizbježno nameće: Koji je taj kvalitet koji Ehli-bejt čini bezgriješnim sa stanovišta logičkog mišljenja?

    Ja ću se osvrnuti na ono što Muhammed Hasan Ibn Tusi kaže o ovome pitanju, i na koji način on daje svoje argumente podrške za ove, naizgled, neracionalne premise, u svom djelu kelama, nazvanom Tamhid.

    On započinje sa ustaljenim argumentom koji se može naći u mnogim imamskim knjigama kelama, a koji kaže da mora postojati imam negdje u svijetu, jer kada bi Allah dž. š., ostavio svijet bez hudže ili hude (bez imama) to bi kompromitovalo Allahovu dž. š. pravednost. Ako Allah dž. š. želi da ljudi slijede šerijat, a nije im dao Imama, onda on traži nemoguće od njih. Stoga, razumski zaključak je da mora postojati Imam u svijetu, i također on mora biti bezgriješan jer ako bi on bio podložan grijehu ljudi od njega ne bi imali nikakve koristi.

    Nakon ovoga, Tusi ide ka težoj oblasti, on nastoji dokazati da imam mora dolaziti iz Ehli-bejta. On dalje navodi razloge zbog kojih smatra da je nakon preseljenja Poslanika a. s. Imam morao biti Ali. On daje dva argumenta, od kojih je prvi utemeljen na razumu. On kaže: ako vođa mora biti bezgriješan, ako Imam mora biti bezgriješan, promotrimo razne kandidate za ulogu Imama nakon preseljenja Poslanika a. s. Tu bijahu 3 kandidata: Ebu Bekr, Abbas i Ali. Svakom je jasno i svi se slažu da Ebu Bekr i Abbas nisu bili bezgriješni. Prema tome, jedini preostali kandidat je Ali, i on je morao bit Imam. Ovo je njegov razumski argument. Međutim, i on sam shvata da on nije veoma jak, te se stoga okreće objavi i u njoj traži potvrdu svog logičkog zaključka. On tada navodi niz kur’‘anskih ajeta i hadisa poslanika Muhammeda a. s. iz kojih, kako on to tvrdi, je jasno da je Poslanik a. s. odredio Alija kao narednog halifu nakon što on preseli.

    Dakle, on je time dokazao da mora postojati imam u svijetu, taj imam mora biti bezgriješan i da je taj imam morao biti Ali. Ali on također shvata da mu je još ostalo da dokaže da imam mora doći iz porodice Ehli-bejta.

    Još jednom on koristi dva argumenta, jedan razumski, jedan iz ‘‘objave’‘. Razumski dokaz je slijedeće: budući da je imam bezgriješan, a on je taj koji uspostavlja narednog Imama, ta njegova odluka mora biti bezgriješna i stoga i slijedeći imam mora biti bezgriješan. Prema tome, ako imam kaže da naredni imam mora doći iz Ehli-bejta to je bezgriješan iskaz. Stoga on tvrdi da je "nas" veoma važan, "nas" u smislu "uspostavljanja" validnog halife od strane validnog halife, je izuzetno važan u islamskoj teologiji.

    Njegov argument, dokaz iz objave, se vjerovatno bolje vidi u njegovom tefsiru nazvanom Tibian. On navodi ajet, koji smo već čuli i koji počinje: "Allah samo želi, o Ehli-bejte, da od vas nečistoću otkloni i da vas čistoćom pročisti.". Tusi potom navodi, u svome djelu Tibian, razna moguća tumačenja ovog kur’‘anskog ajeta. Moguće tumačenje riječi Ehli-bejt je da je bejt ovdje bejtu-l-haram. Drugo moguće tumačenje je da je to bejtu-l-nabi – ljudi Poslanikove a. s. džamije.

    Budući da ajet navodi da su ljudi Ehli-bejta, ma ko oni bili, bezgriješni to se ne može odnositi na ehlu-l-nabi jer ta grupa ljudi to nije bila. Međutim, što se tiče Alija, Fatime, Hasana, Husejna, oni su ehlul el-haram, ljudi kuće Poslanika a. s. kao je i on sam rekao: oni su čeljad moje kuće. Tusi dalje tvrdi da oni nisu samo čeljad kuće Poslanika a. s. već samim tim i da su bezgriješni, te da njihova važnost, uticaj i značaj spadaju u domen objave i stoga se ne mogu opovrgnuti.

    Sada mi idemo u područje fikha, posebno pitanje "humusa" te njegova raspodjela Benu Hašimu, što uključuje i Ehli-bejt. Šiitski sistem uključuje veliki raspon u pitanjima odredbi o materijalnim dobrima. Ono što je nama interesantno je pitanje humusa u vezi sa Ehli-bejtom. Humus ili jedna petina materijalnih dobara ide imamu i on to može trošiti onako kako želi. Tako da i u ovom aspektu vidimo privilegovanu poziciju ne samo Benu Hašima uopšteno govoreći već i Ehli-bejta posebice. Dakle, i ovo pitanje spada u domen objave kao i pitanje o ibadetima. Tusi kaže da nema razumskog objašnjenja zašto ljudi moraju klanjati 5 puta na dan i postiti u mjesecu Ramazanu. Ove vrste ibadeta ne spoznaju se samo putem razuma. Tu je potreban Poslanik ili Božija objava koja nam biva dovoljan razlog za obavljanje tih djela. I mu’‘taziliti odvajaju ove iracionalne ili bolje rečeno nadrazumske djelatnosti od čisto razumski moralnih normi koje se mogu spoznati putem razuma.

    Kao zaključak ovog kratkog izlaganja moramo reći da Tusi smatra da zaista jedina stvar koja može dokazati da Ehli-bejt zaista treba biti poštovan je objava a ne razum i na taj način vjerovanje u Ehli-bejt je poput vjerovanja u 5 obaveznih dnevnih namaza. Dakle, svo znanje koje imamo o privilegovanom statusu i poziciji Ehli-bejta se u potpunosti spoznaje putem objave, i na kraju krajeva nema racionalnog načina da se dokaže isto, tj. privilegovanost Ehli-bejta u području kelama, tefsira ili fikha.

    Abbas Ariyazend

     

    U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

     

    Nalazimo se na pragu godišnjice rođenja blagoslovljenog Poslanika Božije Milosti. Ovaj veliki događaj, i ovaj blagoslovljeni dan čestitam svim muslimanima koji priželjkuju jedinstvo, snagu i čast islamskog svijeta. Protekle sedmice održana je maturska svečanost svršenika GH medrese u Sarajevu, i ja sam počašćem time da obično svake godine prisustvujem toj svečanosti, posmatram i uživam u plodovima imana i ljubavi tih mladića spram vjere i identiteta. U svom govoru na toj svečanosti, gosp. Mustafa ef. Cerić, reisul-ulema u BiH, uz pjesnički sročeno izlaganje o borbi i ustrajnosti muslimana Bosne, posebno je naglasio potrebu znanja i produbljivanja spoznaje. Najveći neprijatelj muslimana uvijek je bilo neznanje, neobaviještenost i površnost. Ja bih samo dodao da je ovaj veliki neprijatelj tokom povijesti islamske zajednice uvijek joj nanosio bolne udarce. Jedan od jasnih znakova ovog neznanja vidi se u proučavanju povijesti islama. Naprimjer, kur’‘anski stavci obiluju riječima u kojima se Poslanik islama i ljudi koji ga slijede predstavljaju kao najbolji uzor i bezrezervni borci na putu islama. (Snažni spram neprijatelja i blagi međusobno). Prirodno je da je među muslimanima, i u vrijeme Poslanika i u stoljećima koja će uslijediti, postojala velika želja i čežnja za upoznavanjem njegove ličnosti, što objašnjavamo unutrašnjom potrebom pojedinaca i znatiželjom. Ova potreba se osjeća i danas. Međutim, ako se na tren vratimo u prošlost, vidjet ćemo da je u ovom pogledu Poslaniku islama, muslimanima i njegovom Ehli-bejtu nanesena nenadoknadiva nepravda.

    Iako su postojale mogućnosti pisanog bilježenja na Arapskom poluotoku, ustaljena je bila tradicija usmenog prenošenja povijesnih predaja, hadisa i uspomena, s koljena na koljeno. Naravno, takvom usmenom predajom s generacije na generaciju, mnoge istine su ostale zanemarene, neizrečene, iskrivljene i drukčije prikazane, što zbog zaborava ili ličnih i političkih interesa. Istina je da sakupljanje povijesnih predaja o Poslaniku u njegovom Ehli-bejtu naprimjer u periodu Emevija nije bila uvriježena unatoč postojanju velikog broja ashaba i tabiina. Emevije su pokazivale otvorenu mržnju i opiranje tom procesu jer je ispravno prenošenje prošlosti i pisanje o velikanima Poslanikovog doba, uzimajući u obzir neprijateljstvo emevijske loze prema Poslaniku u prvim godinama poslaničke misije, bile u suprotnosti sa političkim interesima istih u vrijeme vladavine. Po Muavijinom dekretu, muhadisi i govornici su protiv h. Alije govorili koliko su to htjeli, a o vrlinama emevijskih velikana fabrikovani su lažni hadisi. Uprkos tome, zahvaljujući nekolicini entuzijasta, napisane su sire i predanja o bitkama, te je tako jedan dio istine ostao zaštićen od zavjese zaborava i skrivanja.

    Međutim, nameće se potreba za jednom temeljnom napomenom. Svi znamo da je najstariji, najautentičniji i sveobuhvatni izvor o životu Poslanika knjiga koju je napisao Muhamed ibn Hišam, i poznata je kao Hišamova Sira. Međutim, ovaj učenjak rodio se tek 217. godine po Hidžri.

    Jedan od suvremenih istraživača u knjizi “Mesih u Kur’‘anu” piše: “Iako kršćanski učenjaci ne vjeruju u poslaničku misiju Muhameda, neuporedivo više knjiga su napisali o Muhamedu nego što su to uradili muslimani o Isau, iako vjeruju u njegovo poslanstvo.” Svakako se ne može sa sigurnošću vjerovati tim knjigama jer su većinom pisane sa mržnjom, odbojnošću, pune neistina i izmišljotina s pokušajem nanošenja štete islamu i muslimanima.

    Pored oslanjanja na prve povijesne izvore o Poslaniku i njegovoj porodici koji su prenošeni usmenim putem, i to kroz nekoliko naraštaja poslije ashaba i tabiina, suočeni smo sa drugim velikim poteškoćama, kao npr:

    Skrivanje povijesnih istina od strane islamskih historičara bilo je opća i rasprostranjena pojava. Tako npr. Taberi, Ibn Dževzi, Ibn Esir, Ibn Haldun, Ibn Kesir i drugi bili su često uhvaćeni u zamku iskrivljavanja i sakrivanja povijesnih činjenica.

    Politički, sektaški i nacionalni ekstremizam razlog je pojedinih historijskih predaja koje se zaista čine pretjeranim i nelogičnim.

    Iskrivljavanje činjenica posebno je bilo prisutno na emevijskom i abasidskom dvoru i tako je sljedećim naraštajima, nauci i muslimanima, radi prolaznih političkih interesa, nanesena trajna nepravda.

    Kao rezultat tog procesa, danas svaki hadis, svaku predaju i tradiciju moramo riječ po riječ porediti sa neupitnim izvorima kao što je Kur’‘an da bi rekonstruisali istinu.

    Poslanik islama nije ostavio muškog nasljednika, ali je tu bila Predvodnica žena oba svijeta nazivana i “majkom svoga oca”. Pored toga što je nabolji primjer svim ženama muslimankama u svakom dobu, h. Fatima je predstavljala i najvrjedniji spomen na Poslanika i bila je majka sinova Hasana i Husejna koje je Poslanik običavao staviti na koljena i brižno izljubiti Za njega su oni bili predvodnici dženetskih mladića. Muž h. Fatime bio je saputnik i pomagač Poslanika, oštra sablja islama u borbi protiv neprijatelja, njegov nasljednik (halifa) i imam muslimana. Njegovi potomci bili su svjetiljke znanja, pobožnosti, časti i dostojanstva, neumorni pregaoci upute ljudskog roda na put spasenja i božanske objave.

    Logično pitanje koje se samo nameće jeste: kako to da mi kao muslimani poznajemo svaki detalj iz života mnoštva ljudi sa Zapada, dok se naše znanje o ovim velikanima svodi na spominjanje imena i geneologije. Naša je krivica a ne sudbine što su na najsvirepiji mogući način ubili h. Husejna na Kerbeli a njegove bližnje (Ehli-bejt) kao strane zarobljenike odveli u Damask, prijestolonicu tadašnjeg islamskog svijeta.

    Samo godinu poslije, Jezidova vojska je napala Medinu (Poslanikov grad) i tri dana masakrirali i zlostavljali stanovništvo među kojim je bio veliki broj ashaba, Poslanikovih prijatelja i saputnika.

    Sljedeće godine oni su podmetnuli požar u Božiju kuću – Ka’‘abu. Zašto? Da bi se priskrbila prisega i blagonaklon stav za vladavinu čovjeka o čijoj se sklonosti piću i razvratu govorilo na sve strane. Da li se sjećamo zločina ljudi poput Hadžadža ibn Jusufa u Iraku naprimjer? Da li se sjećamo da su svi imami Ehli-bejta na različite načine umoreni i postali mučenici na putu istine.

    Da, to nije bila naša zapečaćena sudbina. Naša je izravna krivica što smo izbjegavali spoznaju istina i sprječavali njeno širenje.

    Da se na tren vratimo našem, aktuelnom vremenu. Prije tačno deset godina, u ovakvim danima, mnoštvo muslimanskih mladića u ovom gradu su ubijani, mučeni. Islamske zemlje su bile uljuljane snom. Tek nakon što su strani mediji prenijeli samo dio potresnih slika i vijesti, u islamskim zemljama su sa čuđenjem pitali: Zar i u Bosni, tj. Jugoslaviji, ima muslimana? Prva pomoć islamskih zemalja stigla je tek u augustu, nekoliko mjeseci iza toga.

    Kada samo vidimo na kakav način su iskrivljene i izopačene istine i činjenice o našoj revoluciji u Iranu u medijima i štampi, tek tada možemo shvatiti zašto su samo 72 čovjeka ustala na pobunu sa Husejnom u pustinji Kerbele. Pogledajmo Palestinu. Pedeset godina se muslimani tamo ubijaju, i još do jučer su palestinski borci za slobodu u islamskim zemljama bili proglašavani teroristima. U proteklom desetljeću nagledali smo se genocida i masakra nad muslimanima Burme, Indije, Čečenije i Afganistana. Nismo izvukli nikakvu pouku niti smo pošli istražiti istinu i činjenice o tome. Da li je onda očekivanje da ćemo istinu o Ehli-bejtu izvući iz ponora povijesti i nadoknaditi svoje dosadašnje neznanje uzaludno? Godinama je Musa ibn Džafer, čiji je otac imam Džafer Sadik uživao veoma visoko mjesto kod predvodnika svih islamskih mezheba i pravnih škola, bio okovan u zatvoru abasidskih halifa gdje je na kraju i umoren. Bio je to čovjek velikog znanja, pobožnosti, osjećajan i plemenit.

    Ista sudbina, nažalost, zadesila je i druge…

    Zar mislimo da nećemo platiti cijenu nevine krvi koja je potekla pred našim očima? Sjetite se koliko je istinskih vjernika muslimana ubijeno od muslimana - osmanskih sulatana tog vremena, dok se u isto vrijeme blagonaklono čuvalo pravo naših neprijatelja.

    Neka muslimani svijeta pročitaju i znaju da je upravo u ovom gradu veliki broj muslimanskih alima obješen od strane Austro-Ugarske. Desetine hiljada muslimana četnici su ubili u dva svjetska rata, a posebno posljednih godina.

    Mi u Iranu svake godine počinjeno mjesec muharem sjećajući se tuge mučeništva čovjeka koji je za vjeru djeda svoga ustao i Kerbelu načinio Kerbelom.

    Ako je svaki dan Ašura a svaka zemlja Kerbela, onda uvijek moramo koristiti ovaj svijetli primjer da se sjetimo velikana, vjerske uleme i boraca koji su život svoj žrtvovali. Moramo također shvatiti da, kako god se neprijatelji muslimana nisu zaustavili u Srebrenici, to neće učiniti ni u drugim Kerbelama. Zato ne činimo nepravdu sami prema sebi.

    Ne smijemo biti ravnodušni niti zadovoljni smrću ni jednog muslimana, bilo u povijesti ili u današnjem dobu.

    Znajmo da to nije naša nepromjenljiva sudbina i usud.

    Stoljećima su muslimani bili predvodnici civilizacije, kulture i moći, i sutra možemo postići isto ako se probudimo iz sna nemarnosti i zaborava.

     

    Ibrahim Avdić

    IMA LI EHLI-BEJTA U KUR’‘ANU?

    Kroz cijelu islamsku historiju vođena je polemika o dvanaestorici odabranih, ko su zapravo oni?

    -“A ja ću ti ga donijeti” – reče onaj koji je imao znanja iz Knjige (elezi ‘‘indehu ‘‘ilm min el-kitab) prije nego što okom trepneš... ” (Neml:40)

    Prema većini historičara onaj koji je donio kraljicin prijesto u treptaju oka bio je Asif ibn Burhija, Sulejmanov, a.s., ministar i sestrić. U tefsirima se kaže da je bio toliko pobožan i Bogu odan da je, imajući uvid u neka znanja iz Knjige, priskrbio znanje najuzvišenijeg Božijeg imena čijim spomenom sve stvari postaju ponizne i pokorne. K tomu, još za razliku od Ifrita koji se oslanjao na svoju snagu, Asifa je njegovo znanje iz Nebeske Knjige direktno konektovalo na Božiju moć, otuda njegova takva sposobnost da brže od treptaja oka dopremi kraljicin prijesto sa udaljenosti nekoliko hiljada kilometara.

    -Oni koji ne vjeruju govore: “Ti nisi Poslanik!” Reci: “Meni i vama dovoljan će biti svjedok Allah i onaj koji posjeduje znanje cijele Knjige (ve men ‘‘indehu ‘‘ilmu-l-kitab). (Ra’‘d:43)

    Bilo bi čudno da Sulejman, a.s., ima čovjeka onakvih potencijala a da takvog nema Muhamed, s.a.v.a., Jer logično bi bilo, budući da poslanik Muhamed sukusira sva znanja prijašnjih objava i prijašnjih poslanika, da i njegov ministar ili opunomoćenik sublimira u sebi stanovito veće sposobnoasti nego li su to imali pojedini oponomoćenici prethodnih poslanika. Iz upravo navedenog ajeta vidi se da naš Poslanik osim Allaha za svjedoka svoje poslaničke istine zaziva i nekoga iz svoga Ummeta koji posjeduje znanje cijele Knjige. Dakle dok je Asif svoju nadnaravnu moć mogao zahvaliti djelimičnom posjedovanju znanja iz Knjige, sada vidimo da Muhamed s.a.v.a., ima nekog svog pomagača koji, zahvaljujući postizanju znanja cijele Knjige, posjeduje znatno veću moć negoli je to imao Asif. Enigmu ko je taj Poslanikov pomagač, pokušajmo dokučiti sklapanjem mozaika više Kur’‘anskih ajeta potencijalno posvećenih ovakvim osobama.

     

     

     

    Baš kao što božanska providnost čini nužnom opstojnost ljudi (poslanika) koji će narode upoznavati s Njegovom objavom, ona isto tako čini obaveznim postojanje i ljudi (imama) koji će kroz vrijeme održavati i valjano ljudima tumačiti objavu. Da bi se navedene funkcije dostavljanja, čuvanja i tumačenja objave ispravno obaljale nužna je bila nebeska garancija za nepogrešivost (ma’‘sumijat) ovih Božijih odabranika - poslanika i imāma. Mnoštvo je hadisa šiijske i sunijske provenijencije koji nedvosmisleno upućuju na to da će misiju poslanika Muhameda, s.a.v.a., samo u drugačijoj ulozi, iza njega trebati nastviti 12 od Boga odabranih Imama.

    Kroz cijelu islamsku historiju vođena je polemika o dvanaestorici odabranih, ko su zapravo oni? Moglo bi se generalno kazati da se sunitski svijet podijelio u dvije opcije. Prvu grupaciju čine oni koji dvanastorici Fatiminih potomaka ukazuju čast i pravo na duhovno prvenstvo, ali, za razliku od šiija, oni im nužno ne pridaju pravo na posjedovanje i ovosvjetske vlasti. U ove bezmalo spadaju svi sufijski tarikati i mnogi umjereni sunnije. Drugu opciju, pak, zastupaju oni koji smatraju da prema Fatiminim potomcima treba gajiti izvjesno poštovanje ali ne zbog njihovog povlaštenog duhovnog statusa ili prava na vlast, već isključivo zbog njihove bliske krvne veze s Poslanikom. Blisko stajalištu ovih drugih je mišljenje Ibn Tejmije, koji kaže:

    “Ideja davanja prednosti porodici Božijeg Poslanika, s.a.v.a., ostala je iz vremena džahilijeta kada se porodicama čelnih i predsjedavajućih ljudi davalo preimućstvo.” [1]

    Da bi dalje odveć degutantno konstatovao:

    “Nikakvog dobra niti koristi nije stiglo muslimanima od Ehli-bejta” [2]

    Mnoštvo hadisa koji nedvosmisleno upućuju na nebeski potencijal osoba objedinjenih pod sinonim Ehli-bejt neće se pretjerano dojmiti ne malog broja pripadnika sunitske ortodoksije, te će se vrlo često dogoditi da vam oni kažu: -Ma dobro to s hadisima, ali hadisa ima svakojakih (slabih, neprovjerenih...) – no donesite vi nama makar jedan ajet koji jednoznačno govori o pravu Alija ili Ehli-bejta na duhovno i materijalno vođstvo. Jer, da je to (njihovo vođstvo nad ummom) toliko važno, posigurno bi makar jedan ajet to nedvosmisleno istakao. Tada bi Uzvišeni Bog npr. objavio: O vjernici, Pokoravajte se Poslaniku, Aliju Ibn Talibu i njegovim i Fatiminim jedanaestorici potomaka. A budući da Uzvišeni, pored tolike detaljizacije o prethodnim poslanicima nije našao za shodno da poimenično spomene nikoga od navedenih, očigledno je da su vaše priče o preimućstvu Ehli-bejta (a upitno je i šta je Ehli-bejt) nad ostalim muslimanima obična nagađanja i špekulacije.

    Ima li, dakle, u Kur’‘anu Ehli-bejta?

    -“A ja ću ti ga donijeti” – reče onaj koji je imao znanja iz Knjige (elezi ‘‘indehu ‘‘ilm min el-kitab) prije nego što okom trepneš”. I kad Sulejman vidje da je prijesto pred njega donesen, uzviknu: “Ovo je blagodat Gospodara moga koji me iskušava da li ću zahvalan ili nezahvalan biti.” (Neml:40)

    Zanimljivo je ovdje ustanoviti ko je taj kome je data tolika moć e da bi on licitirao snažnom (džinu) Ifritu, koji je obećao Sulejmanu, a.s., dopremiti prijesto kraljice od Sabe prije nego on ustane. Prema većini historičara onaj koji je donio kraljicin prijesto brže od treptaja oka bio je Asif ibn Burhija, Sulejmanov, a.s., ministar i sestrić. U tefsirima se kaže da je bio toliko pobožan i Bogu odan da je, stekavši uvid u neka znanja iz Knjige, priskrbio znanje najuzvišenijeg Božijeg imena čijim spomenom sve stvari u Univerzumu postaju ponizne i pokorne. K tomu još, za razliku od Ifrita koji se oslanjao na svoju snagu, Asifa je njegovo znanje iz Nebeske Knjige direktno konektiralo na Božiju moć, otuda njegova takva sposobnost da brže od treptaja oka dopremi kraljicin prijesto sa udaljenosti nekoliko hiljada kilometara. Kažu da je Sulejman, a.s., dao da čin dopremanja prijestolja učini njegov ministar Asif, a ne on sam, stoga da bi u narodu digao njegov (Asifov) ugled.

    “Oni koji ne vjeruju govore: ‘‘Ti nisi Poslanik!’‘ Reci: ‘‘Meni i vama dovoljan će biti svjedok Allah i onaj koji posjeduje znanje cijele Knjige (ve men ‘‘indehu ‘‘ilmu-l-kitab).’‘ ” (Ra’‘d: 43).

    Bilo bi čudno da Sulejman, a.s., ima čovjeka onakvih potencijala a da takvog nema Muhamed, s.a.v.a.. Jer logično bi bilo ako poslanik Muhamed sukusira sva znanja prijašnjih objava i prijašnjih poslanika, da i njegov ministar ili opunomoćenik sublimira u sebi stanovito veće sposobnosti negoli su to imali pojedini oponomoćenici prethodnih poslanika. Iz upravo navedenog ajeta vidi se da naš Poslanik osim Allaha za svjedoka svoje poslaničke istine zaziva i nekoga iz svoga ummeta koji posjeduje znanje cijele Knjige. Dakle, dok je Asif svoju nadnaravnu moć mogao zahvaliti djelimičnom posjedovanju znanja iz Knjige, sada vidimo da Muhamed, s.a.v.a., ima nekog svog pomagača koji, zahvaljujući posjedovanju znanja cijele Knjige, posjeduje znatno veću moć negoli je to imao Asif. Ko je taj, pokušajmo ovu enigmatičnu ličnost odgonetnuti na osnovu sklapanja mozaika drugih ajeta.

    “O vjernici, pokoravajte se Allahu, Poslaniku i predstavnicima vašim (Uli-l-emr). A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i onaj svijet, to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.” (An-Nisa: 59)

    Zanimlji su stavovi raznih mufesira glede tumačenja navedenog ajeta, a kreću se od:

    Muslimani su dužni pokoravati se svakoj vlasti pa makar i Mongolima.

    Muslimani su dužni pokoravati se svim nadređenim strukturama vlasti, pa bila to riječ o izvršnoj, političkoj, vjerskoj ili vojnoj vlasti –ali ne bezuvjetno kao u prvom slučaju, nego onoj vlasti koja je i sama potčinjena normama i načelima islamskog vjerozakona.

    Ovo podrazumijeva pokoravanje pravednoj i dobro upućenoj ulemi u sunnet i Knjigu Božiju.

    Do stava da Ulil-emr predstavljaju samo bezgrešne (ma’‘sum) osobe.

    A sad pojašnjenje navedenih stavova:

    Ovaj bezuvjetni stav slijeđenja bilo koje i bilo kakve vlasti odbija i većina sunitske uleme.

    Većina sunitske uleme podržava ovaj stav o smislu termina Ulil-emr. Jer, po njima, a tako misle npr. Muhammed Abduhu, Fahr Razi, Ibn Kesir ..., opći islamski interes zajednice i stabilni šerijatski zakoni diktiraju konkretne upute i pravila ponašanja vjernika. Ibn Kesir [3] tako pokoravanje Ulil-emru tretira kao “pokoravajte se nadležnim između vas u svemu što vam oni narede u okviru pokornosti Allahu, a ne u griješenju prema Njemu.” Taba Tabai u svom tefsiru [4] na ovo odgovara protuajetom: “Mi smo čovjeku naredili dobročinstvo prema roditeljima. Ali ako te oni budu nagovarali da Meni širk činiš, o čemu ti ništa ne znaš, onda ih ne slušaj” (Al-’‘Ankebut: 8); te konstatuje da je nemoguće da u ajetu o Ulil-emru, kojim se daju upute koje život znače, budu zaboravljeni uvjeti pod kojima se ima slijediti Ulil-emr a da su u drugim ajetima, kao u gore navedenom (o poslušnosti roditeljima), ti uvjeti decidno navedeni. Fahr Razi i Muhammed Abduhu bezuvjetnost pokoravanja Ulil-emru kao i Allahu i Poslaniku temelje na hadisu da se nikad ummet neće složiti u grešci, tj. baziraju to na konsenzusu uleme po određenom životnom pitanju i problemu. Jer upravo to harmonizirano mišljennje uleme, kazaće Fahr Razi [5] , predstavlja onu potrebitu bezuvjetnost ili nužni ma’‘sumijat. Na ozbiljan prigovor da je u praksi nemoguće uspostaviti traženi konsenzus uleme, ili na pitanje šta ako su stavovi vrhunske uleme razlikuju, ili ako su čak suprotstavljeni – ko će presuditi čije je mišljenje u duhu sunneta i Božije Knjige, a čije ne? - na sve to u navedenim tefsirima ne nalazimo valjan odgovor.

    Ovaj uvjet bio bi u redu kada bi ta ulema i znalci vjere bili nepogrešivi u svim svojim tumačenjima sunneta i Božije Knjige. No, budući da oni nisu ma’‘sumi, slijeđenje njihovih eventualnih pogrešnih tumačenja Knjige i sunneta, automatski bi obezvrijedilo ma’‘sumijat i nepogrešivost prva dva izvora vjere. A to sigurno nije cilj Božijeg nauma, iskazanog u rečenom ajetu, koji bezuvjetno u istu ravan stavlja Kur’‘an, sunnet i Ulil-emr.

    Svi šiijski mufesiri jednoglasni su u mišljenju [6] , [7] da status Ulil-emra mogu imati samo bezgrešne ma’‘sum osobe, a ti su 12 neporočnih potomaka Božijeg Poslanika, s.a.v.a.. Jedini su oni kadri da sva pitanja dina ezotrijskog i egzoterijskog karaktera bespogovorno razriješe u duhu i slovu Časne Knjige i sunneta. I jedino oni mogu delegirati svoja ovlaštenja na određene osobe, koje time ne postaju Ulil-emr, ali postaju njihovi opunomoćenici. U potvrdu ovoga može se primijeniti hadis koji u svom tefsiru donosi Ibn Kesir: “...ko se pokori mom zastupniku i meni se pokorio, a ko se ogriješi o mog zastupnika i o mene se ogriješio!” [8] Na ovakav ma’‘sumijatski tretman Ulil-emra neko bi razložno mogao prigovoriti završetkom istog ajeta:“...A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku”; dakle zašto se, ako su i Ulil-emr ma’‘sumi, ne kaže obratite se Allahu, Poslaniku i Ulil-emru. Autor tefsira Nemune, na ovaj prigovor (o mogućoj koliziji šiijskog shvaćanja uloge Ulil-emra i Kur’‘ana), daje slj. odgovor: “Budući da su uspostavljači načela islamskog vjerozakona Allah i Njegov Poslanik, Ulil-emr, iliti neporočni Imami, tada imaju zadaću provođenja i tumačenja istih (dakle ne i njihovog uspostavljanja). Stoga, ako bi se obični vjernici našli u sporu oko nečega, te kada bi se oni za razrješenje svog spora obratili Ulil-emru - oni bi se u osnovi obratili uspostvljačima tog vjerozakona - a to su Allah i Njegov Poslanik. Te prema tome nema spora oko obraćanja bilo kojem od navedenih nivoa: Allah, Poslanik ili Ulil-emr.”

    “A onima koji se s tobom o njemu budu raspravljali, pošto si već pravu istinu saznao, ti reci: ‘‘Hodite, pozvaćemo sinove * naše i sinove vaše, i žene naše, i žene vaše, a doći ćemo i mi pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizivati’‘.” (Ali Imran: 61)

    Ibn Kesir u tefsiru, prevedenom i na bosanski [9] , detaljno opisuje ovu pripovijest navodeći da je u Poslanikovu džamiju u Medini odjednom došla skupina od 60 kršćana konjanika iz Nedžrana, od kojih su 18 bili uglednici. Trojica od njih su se obratili Allahovom Poslaniku, s.a.v.a., tvrdeći da je Isa bog, Božiji sin i Treći u Trojstvu. Na što je objavljen gornji ajet u kojem se izriče međusobno prokletstvo na one koji neistinu govore. Tada ih je izvjesni Akib (Arap koji je primio kršćanstvo) posavjetovao da to ne čine jer bi mogli ostati bez potomstva budući da se dove Poslanika odmah uslišavaju. Na koncu Ibn Kesir, tumačeči kur’‘anske izraze, donosi informaciju koga je sve, kao zalog svoje zakletve, Božiji Poslanik doveo naspram kršćana. Pa je tako enfusena (mi) podrazumijevalo Muhameda, s.a.v.a., i Alija ibn Ebi-Taliba, a.s., (zanimljivo je da Kur’‘an ovdje za Poslanika i Alija koristi izraz mi lično), ibna’‘na (naše sinove) Hasana i Husejna i nisa’‘na (naše žene) h. Fatimu (primjetno je ovdje da izraz nisa’‘na iako u množini označava samo jednu osobu, tj. h. Fatimu, ne podrazumijevajući ni jednu od supruga Božijeg Poslanika, unatoč tome neki uporno nastoje i njih ugurati u poslanikov Ehli-bejt). Gotovo da se može reći da su i svi drugi mufesiri jednoglasni u tumačenju navedenog ajeta - iznoseći pri tom činjenicu da je Božiji Poslanik kao svoj najveći zalog u zakletvi ponudio sebe i spomenute članove svog Ehli-bejta.

    “Doista Allah želi od vas grijehe da odstrani o Ehli-bejte, i da vas očisti potpunim čišćenjem” (El-ahzab: 33)

    U Muslimovom Sahihu [10] od Safije bint Šibe prenosi se da je kazala: “Aiša je kazala da je bila kod Božijeg Poslanika koji je na sebi imao ogrtač prošaran dlačicama kada je kod njega ušao Hasan ibn Ali, potom Husejn, nešto nakon toga h. Fatima i na koncu je ušao Ali. On ih je potom sve smjestio pod svoj ogrtač da bi potom bio objavljen ajet: -Doista Allah želi od vas grijehe da odrstrani o Ehli-bejte, i da vas očisti potpunim čišćenjem.

    U potvrdu ovoga, Sahih-i Tirmizi [11] od Enesa ibn Malika prenosi da bi Božiji Poslanik svakog jutra, narednih 6 mjeseci, prije sabah-namaza pokucao na Fatimina vrata i pozivao: “Namaz, o Ehli-bejte, zaista Allah želi od vas grijehe da odstrani, o Ehli-bejte, i da vas očisti potpunim čišćenjem.”

    Ibn Kesir ovdje, kao vrli Ibn Tejmijev đak, koristeći prvi dio ajeta koji se obraća Poslanikovim ženama, nastoji da poopći cijeli ajet. Pa konstatuje: “ Ako se ovim željelo istaći da su one (Poslanikove žene), a ne druge žene, bile uzrok objave, onda je to tačno, a ako se ovim ciljalo da se kaže da su samo one u sastavu Ehli-bejta, onda je to za razmatranje. [12] ” On kao vrstan učenjak, izgleda, svjesno previđa mnoštvo pouzdanih (mutevatir) predaja u kojima se nalaze izjave supruge Poslanikove Ummu Seleme, koja izjavljuje: “Upitala sam Poslanika: ‘‘O Božiji Poslaniče, da li sam i ja član Ehli-bejta?’‘ Odgovorio mi je: ‘‘Ne, ali ti ćeš imati lijep kraj.’‘” * Ista se predaja veže i za Aišu, koja je zatražila da uđe pod onaj ogrtač pa joj je rekao: “Ostani gdje si, ti si na dobru.”

    “... Reci: Ne tražim od vas za to nagradu osim ljubavi prema rodbini” (Es-Šura. 23)

    Ibn Kesir, unatoč stanovitoj pristrasnosti prilikom tumačenja ovog ajeta, ipak nije mogao izbjeći navesti hadis kojeg, kako kaže, prenose oba sahiha (Buhari i Muslim), a tiče se Poslanikovog govora na Gadir-Humu, i koji glasi [13] :

    “Uistinu vam ostavljam dvije dragocjenosti (sekalejn): Božiju Knjigu i moje potomstvo. I oni se uistinu neće razići sve dok me ne nađu na (izvoru) Havdu (na Sudnjem danu).”

    Taberi, Sujuti, Fahr Razi i mnogi drugi u ljubavi prema rodbini ne prepoznaju nikog drugog doli Ehli-bejt Poslanikov.

    “Vaši zaštitnici su samo Allah, Poslanik Njegov i vjernici koji ponizno namaz obavljajući zekjat daju” (El-maida: 55)

    Iako i ovdje Ibn Kesir s negodovanjem gunđa o mogućnosti da se ovaj ajet odnosi na imama Alija, ipak u svojim djelima i tefsirima Fahr Razi[14] , Taberi [15] , Ibn Hadžer [16] , Sujuti, Taberani i dr. za povod objave ovog ajeta vide događaj kad je Božiji Poslanik, s.a.v.a., predvodio namaz i kad se pojavio prosjak i molio da mu se nešto da, te mu je jedino Ali ibn Ebi Talib bivši na ruku’‘u ispružio svoju ruku i ponudio prsten - kojeg je prosjak skinuo i otišao, nakon čega je objavljen gornji ajet.

    Zanimljivo je da se Ali u gornjem ajetu, ali i u svim drugim ajetima (koje zbog skučenosti prostora ne možemo navesti) u kojima je posve jasno da isključivo aludiraju na Alija, alegorično pojavljuje u množini - baš kao što se u drugim ajetima konkretni pojedinci - munafici ili skupine zaodijevaju množinom i uopćenošću. To je zato, vele neki mufesiri, da bi se prvi (Ali) zaštitio od zavidluka a drugi (munafici) od grdnji i uznemiravanja - od strane novopridošlica u islam.

    Kako na kraj s alegorijom?

    Ma ima tu nešto, ali opet previše je tu alegorije u vašim dokazima – kazaće nam dežurni skeptičari. Donekle su i u pravu. Stoga hajdemo da vidimo šta će kazati na ovo:

    Buharija i Muslim, kako to navodi Ibn Kesir [17] , bilježe hadis od Sumere, koji kaže: “Čuo sam Vjerovjesnika, s.a.v.a., da kaže: “Neprestano će ljudi biti u napretku dok njima budu upravljali dvanaesterica.”, zatim je Vjerovjesnik rekao nešto što nisam čuo, pa sam pitao: “Šta je rekao Vjerovjesnik, s.a.v.a.? Odgovorio je:“Svi su iz Kurejšija.” (Ovako glasi Muslimov tekst). Uz obaveznu četvoricu prvih halifa Ibn Kesir za ostale nedostajuće od dvanaesterice kaže:“ Među njima je i Omer Abdul-Aziz i neki iz dinastije Abasija. Jasno je da se među njih ubraja i najavljeni Mehdija, koji je spomenut u hadisima koji su do nas došli...i koji će ispuniti zemlju pravdom i pravičnošću nakon što je bila ispunjena nepravdom i tiranijom.”

    Dakle, dvanaestorica velikana (ma ko da su!), koji će čovječanstvo vući ka progresu, u Muhamedovom ummetu postoje - postoji i imam Mehdi – pa ovo je od velikog Ibn Tejmijevog đaka već previše! No vidimo da je Ibn Kesir, uporno slijedeći svoju tvrdoglavu logiku, od dvanestorice prepoznao samo šestoricu. Za ostalu šestoricu je pretpostavio da su, moguće, iz dinastije Abasida. A šta ako je neki od njih iz porodice Ibni Sauda? Ovdje se njegov veliki um potpuno zapleo u njegove vlastite tvrdoglave principe. Naime, Ibn Kesir bi - kao pisac velikog historijskog djela “El-Bidaje ve-l Nihaje, Početak i kraj”, dobro poznavajući sve halife iz dinastije Abasida – sigurno prepoznao nekog koji bi makar donekle zadovoljio uvjete za onu dvanaestoricu. Ali naravno, nije našao nikoga, jer su svi oni po svom dvorskom i raskošnom životu mnogo više ličili na današnje arapske monarhe i kraljeve nego na lik Božijeg Poslanika, s.a.v.a.. K tomu još, ta nije valjda da je Uzvišeni Bog toliko bio nemilostiv prema ovom ummetu da mu je čak sakrio i imena dvanaestorice velikana koji ga trebaju izvući iz propadanja na pravi put? Njegova zabluda rezultat je i činjenice da on dvanaestoricu traži samo među onima koji su imali zahirsku vlast, zaboravljajući pri tom da postoji i duhovno vođstvo nad zajednicom koje se nužno ne mora poklapati s onim ovosjetskim. A da ta dvanaestorica nisu nimalo nevažni na nebesima, ma kako bili nevažni kod većine na Zemlji, dokaz je i to da spomen o njima donosi čak i Tevrat. Zanimljivo je da se na kraju knjige “Trijumf istine”, kod nas nedavno prevedene sa arapskog, kao dokaz protiv kršćana navodi citat iz Tevrata, gdje se kaže: “A iz roda Jišmailovog doći će im veliki Poslanik sa 12 prvaka.” Autor je tako, ciljajući na prvi dio izjave (o Poslaniku), istu efektno iskoristio kao dokaz protiv kršćana, a zaboravio je na drugi njen dio (o dvanaestorici) koja se može uzeti kao dokaz protiv njega. Tako da je možda adekvatniji naziv knjige bio: “Djelimičan trijumf istine”. I Ibn Kesir se u svojoj knjizi naslovljenoj “Kazivanje o poslanicima”, također prevedenoj kod nas, osvrće na ovaj citat, navodeći činjenicu da su neki Jevreji - znajući to o dvanaestorici u svom Tevratu - prihvatili šiijski mezbeb. On lakonski prelazi preko ovoga i zajedljivo konstatuje: “Primili su ga i pogriješili su!”

    A u vlastitom tefsiru je iz Muslima (496) donio slj. hadis [18] :

    “Jednog dana držao nam je Božiji Poslanik govor kod vode zvane Gadir Hum, a koja se nalazila između Meke i Medine. Nakon što se zahvalio Allahu, rekao je:’‘ O ljudi, ja sam čovjek kome će skoro od moga Gospodara doći melek smrti, pa na to moram odgovoriti. Ja vam ostavljam dvije velike stvari: prva je Knjiga Uzvišenog Allaha, u kojoj se nalazi Uputa i Svjetlo, pa je prihvatite i čvrsto se nje pridržavajte.’‘ Zatim je rekao: ‘‘Moj Ehli-bejt, podsjećam vas na Allaha u pogledu mog Ehli-bejta, podsjećam vas na Allaha u pogledu mog Ehli-bejta, podsjećam vas na Allaha u pogledu mog Ehli-bejta’‘ (to je ponovio tri puta).”

    Teško je nagađati iz kojih razloga Ibn Kesir nije uspio prepoznati odakle bi mogli biti ona dvanaestorica. Ali nije čudo da ih ne prepoznaje kad im unaprijed devalvira vrijednost, slijedeći logiku svog velikog učitelja, odričući im ma’‘sumijat tvrdeći: “Oni su posve čisti od izjava kojima im se pripisuje bezgrješnost, jer je ma’‘sumijat svojstven samo poslanicima, a.s..” Njegova je, izgleda, osnovna predrasuda u tome što Ehli-bejt svodi na puke Poslanikove rođake (amidže, tetke, amidžiće...) koje treba malo više poštivati od ostalih rođaka, jer su oni eto Poslanikov rod [19] . On, međutim, neće da shvati da mi njima dugujemo naročiti respekt ne zato što su oni rod Poslanikov, nego zato što ih je Allah obdario vrlinama (ma’‘sumijatom) poput poslanika i što su nam oni uzori i vodiči u vjeri poslije Poslanika, s.a.v.a.. On jednostovno iz navedenog hadisa nije htio da zaključi da etalon, mjera i vaga Kur’‘ana ne mogu biti grješni ljudi, pa ma kako dobri i učeni bili. Zar bi Poslanik, s.a.v.a., tri puta insistirao na slijeđenju Ehli-bejta, stavljajući ih u istu ravan sa Kur’‘anom (ostavljam vam dvije velike stvari), ako oni nisu nepogrješivi tumači Kur’‘ana. Pa zar je moguće da su Jevreji, kao proklet narod, imali preko hiljade ma’‘suma (imali su toliko poslanika, a.s.), a da ummet Muhamedov nema ni tih dvanaest, i to samo zato što formalno ne nose titulu poslanika. Eto razloga zašto će se ummet, tumačeći Kur’‘an po svome hiru, podijeliti u 73 frakcije. Možete pogoditi koja će frakcija jedina pravilno (pro)tumačiti Kur’‘an. I još nešto, indikativno je iz gornjeg hadisa da je Poslanik s.a.v.a. samo jednom upozorio na Kur’‘an a tri puta na Ehli-bejt. Zašto? Pa zato jer je znao da će upravo ovo drugo biti sporno.

    Osvrnimo se i na još jedno moguće pitanje (u duhu postavljene Ibn Tejmijeve teze s početka teksta): - Zašto bi rod Muhamedov bio odlikovaniji u odnosu na druge; zašto davati prednost članovima Poslanikove porodice u odnosu na, npr., njegove dobre drugove - ne sliči li to malo na plemenski nacionalizm? Indikativno je da je Mudri Stvoritelj cijeli Univerzum uredio po jedinstvenom Zakonu, tako da npr. u prirodi najbolje sjeme uvijek daje najbolji plod. Isto je tako i u svijetu duhovnosti, najbolje duše uvijek nastaju iz sjemena najboljih duša.

    “Allah je odabrao Adema, i Nuha, i Ibrahimovu porodicu, i Imranovu porodicu nad ostalim svijetom – sve porod jedan od drugog -, a Allah sve čuje i sve zna.” (Ali Imran:33,34)

    I doista, uvijek su svi Božiji poslanici, ama baš svi, poslanstvo ostavljali u naslijeđe svojim najbližim srodnicima (nikada nekom svom prijatelju ili komšiji). Tako je i s Ehli-bejtom. To je jednostavno Božiji zakon, jednako kao i drugi Njutnov zakon.

    “ Mi vam istinu donosimo, ali većini vam je istina odvratna.” (Az-Zuhrif:78)

    “Međutim, on im istinu donosi, ali većina njih istinu prezire.”(Al-Mu’‘minun: 70)

    Iako Ibn Asakir prenosi predaju od Ibn Abasa da je, kao povod objave, samo o imamu Aliju objavljeno 300 ajeta [20] , ostaje možda još uvijek neodgovoreno ono pitanje s početka ovog teksta, zašto Kur’‘an o Ehli-bejtu uglavnom govori u šiframa, zašto to nije kazao na jasan način kao što je to učinjeno u hadisima. Jedan iranski alim (mudžtehid) će na ovo odgovoriti: “Smisao činjenice da Kur’‘an o Ehli-bejtu govori samo simbolikom i u naznakama je u tome što je Uzvišeni Allah želio da iskuša ljude kako će oni postupati prema Poslanikovim uputama, koje su jasne i nedvosmislene, i koje pojašnjavaju ono što je kazano u Kur’‘anu.”

    I odista, imam Ali, a.s., kada šalje Ibn Abasa na čuvenu raspravu sa Haridžijama (prije bitke na Nahrevanu), preporučuje mu:

    “Ne raspravljaj s njima Kur’‘anom, jer je Kur’‘an višeznačan. Ti ćeš reći svoje a oni svoje. Nego ćeš s njima raspravljati pomoću sunneta (jer on je jednoznačan), tada oni neće moći pronaći umaknuće od njega.” [21]

    Bez iluzije da će sve ovo biti neki krunski dokaz da bi neko promijenio nešto u svom vjerovanju, ne preostaje mi na koncu ništa do navesti citat velikog francuskog naučnika Bleza Paskala, koji je, na insistiranje nekih poricatelja da odgovori zašto se Bog nije dao vidjeti?, mudro odgovorio:

    “Da se Bog u potpunosti otkrio, svi bi ga tada vjerovali, ali On to nije htio. A da se opet u potpunosti skrio, tada ga niko ne bi vjerovao – ali ni to nije htio. Ima dovoljno svjetla za one koji Ga traže a i dovoljno tame za one koji Ga ne traže”.

    Gotovo pa ista logika da važi za Ehli-bejt i dvanaestoricu Prvaka iz roda Ismailova.

     

    [1] Minhadžus-Sunna 3/269

    [2] Minhadžus-Sunna 2/84

    [3] Tefsir Ibn Kesir, skraćeno izdanje, 289 str.; Sarajevo 2000.

    [4] Tefsir Al-Mizan 4/222

    [5] “Onaj kojeg se poput Allaha i Poslanika bezuvjetno mora slijediti posigurno mora biti ma’‘sum. A samo cijela muslimanska zajednica posjeduje taj ma’‘sumijat. ” Tefsiru-l-kebir Fahr razi 10/144 ; Egipat 1354.h.

    [6] Tefsir nemune 3/440, Naser Mukarem Širazi, Qom 1371.h.k.

    [7] Tefsir of the Holy Qur’‘an, S.V. Mir Ahmad Ali 394/part5; New York

    [8] El Buhari i Muslim iz Tefsira Ibn Kesir, skraćeno izdanje, 287 str.; Sarajevo 2000

    * Muslim, tom 2 Kitabu feda’‘ilis sahabe, At-Temizi 2/166, Mustadrikus-Sahihein 3/150, Sunenul-Bejheki 7/63, Tefsir ibn Kesir 1/493, Tefsir Kurtubi, Tefsir Taberi 6/473. – svi oni potvrđuju da se ajet odnosi na petero iz Ehli-bejta.

    [9] Tefsir Ibn Kesir, skraćeno izdanje, 207 str.; Sarajevo 2000.

    [10] Sahihu-l Muslim, Fedailu-l sahabe, Bab fedailu-l Ehlu-l bejt.

    [11] Sahih-l Tirmizi, 2/29.

    [12] Tefsir Ibn Kesir, skraćeno izdanje, 1206 str.; Sarajevo 2000.

    * Mustesrekus Sahihein 3/124, Ez-Savaikul-Muhrike str.121 Kenzul Kummal 6/153.

    “Ostavljam vam dvije velike stvari (Sekalein), knjigu Allahovu i moj Ehlul Bejt. Ako se budete držali ovog dvoga, nikada nećete zastraniti, jer zacijelo ovo dvoje se neće razdvojiti jedno od drugog sve dok me ne sretnu na vrelu Kewser .

     [13] Tefsir Ibn Kesir, skraćeno izdanje, 1206 str.; Sarajevo 2000.

    [14] Fahr Razi -Tefsir Kebir, sura el-maide 55

    [15] Tefsir Ibn Džerir Taberi 6/189

    [16] Ibn hadžer, Tehzibu-l tehzib 11/439

    [17] Tefsir Ibn Kesir, skraćeno izdanje, 353 str.; Sarajevo 2000.

    [18] Tefsir Ibn Kesir, skraćeno izdanje, 1068 str.; Sarajevo 2000.

    [19] Znakovit je ovdje vrlo kritički intoniran odgovor 8. šiijskog (nažalost , ovdje umjesto 8. islamskog, zbog odbijanja većine ummeta da ih prizna, pišem šiijskog ) imama Reze, koji je, nakon što se svako malo njegov brat hvalisao: mi

    Ehli-bejt, mi Ehli-bejt..., “Slušaj ti, onaj koji je krvno najdalji od Poslanika, a bogobojazniji je od tebe, tako mi Boga , je Poslaniku bliži od tebe.”

     [20] Sava’‘iq al Muhriqah 9/76.

    [21] Nehdžu-l - belaga, 76. uputa.

    Zuhdija Adilović